Google analytics
Nema zapisa.
Facebook
Nema zapisa.
Blog
petak, veljača 3, 2017
  Obavješćujem moje draaage čitatelje da od sada pišem na drugom mjestu. Žao mi je stare domene i bloga, al ovaj bloger hr je toliko zapušten i nenadograđuje se ništa već godinama, iskreno mi je žao zbog toga, ali tako je. Da ne kažem što mi je na blogger.comu puno jednostavnije unositi slike npr, opcijom drag and drop, što mi ovdje odnosi puno vremena a vrijeme je novac. Adresa mog novog bloga, je ovdje dolje. I da, pokušat ću prebaciti stare, meni drage i vrijednije postove na novi prostor, a do tada sve ostaje naravno i dalje tu.

Božica! 

 

 

http://bogbogova.blogspot.hr/2017/02/julijske-alpe-lanzerica-2006m.html

 

 

kiki @ 11:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 16, 2017
   Slovenija propade, Bosna se uzdigne! Eh, kad će to bit, he he he! Mislim u izletovnom smislu je tako ispalo i fala Blogu da je. Malo je falilo da i Bosna šaptom pade, kakve su kataStrofične meteorološke najave bile od kojih mi se više bljuje pa sve si razmišljam da sam postao meteopat*, osoba koja pati od preuveličanih vremenskih prognoza ružnog vremena. Svako malo ružnije vrijeme najave kao da će kijamet, za one koji ne znaju, kijamet Tur. je kraj svijeta ilitiga apokalipsa. Ok, uvjeti na cesti nisu bili baš najsjaniji ali nije baš tak kako se najavljivalo. No, pustimo mi naše Vaku(o)le i njihove kijamete.

   Kako rekoh u Uvodiću, izlet u Sloveniju se odgodio do daljnjega a ovaj vikend se morao kvalitetno ispuniti sa nekim izletom, tako da smo se skrpali za dva auta. U prvom kojeg je vozio Leo umjesto Hanera, bili su njih dvojica, Demon i Bariša a u drugom, Lovren, Sonja i ja i kasnije Ana. Demon je nekako upao u zadnji train, izašao je iz naše Whatsap grupe jer smo neozbiljni i ovaj izlet mu je zapravo bio test da vidi oćemo li se uozbiljit i zapravo smo se osjećali kao pod povećalom. A pod povećalom zapravo nikad nije laško bit.

 Počeli smo prilično neozbiljno, pivo koje smo kupili za odredište, popili smo usput što je najjače i sam Demon je pio. Anu smo pokupili oko 9h i krenuli put doma Javorje, do kojeg smo se nadali da ćemo doći do kraja sa autima. Prilikom traženja puta za dom, malo smo prvo produžili iza Kladnja umjesto da skrenemo prema domu a to je ujedno jedini prigovor domaćinima. Bilo bi lijepo da stave jednu planinarsku oznaku i znak skretanja na glavnoj cesti u Kladnju a poslije kad se skrene tu i tamo na raskrižjima do gore. Mogu se klad(nj)iti da bi puno manje auta lutalo tražeći di je dom.

    Auta smo ostavili u Goletićima, gdje smo nadopunili zalihe žutog eliksira života. Od tog mjesta, pa do doma Javorje koji je na 1002m, imali smo oko sat vremena hoda a neki i manje. 

  Stigli smo u pomalo šugavo vrijeme za ozbiljnije hodanje a dobro za zabavu. Dobili smo za spavanje dva bungalova na katu. Prvi TIK pokraj drugog a drugi TAK pokraj prvog.

Od naše sobe u kojoj smo bili Sonja, Ana, Leo i ja, se odma napravio kafić Uzdravlje. Neko je reko, da se osjeća ko da smo na ekskurziji a nismo li zapravo?

     Leo je izvadio svoj mix kobase, slanine i sira pa se navalilo na to i eliksir i tako sve negdje do oko sedamnajstice, kada odlazimo dolje u dom, na dogovoreni gra i mjesto za stolom koje čeka samo na nas. Tamo je već bila ekipica od tri dečka koji su se vrlo spretno i brzo uklopili u naš razgovor te nas počastili a u razgovoru telefonom sa ostatkom njihove ekipe koja malo kasnije pristiže, naručuju još pića ekstra za nas. Da B i H riječ!

Majko mila Kiki, pa vi stalno o jelu i piću? Pa kaćete odat?

Pa od čeg se živi draga ti boga već od ića i pića? E svašta!

  Ubrzo, tj oko dogovorenih pola 19, stiže i grasulj i to rođo moj, veli mi Sonja prije toga, sva ushićena i radosna što ću i ja moć' jest gra, da se sav grah zapravo kuva bez mesa, pa se onda meso doda kasnije. Aaa misle moji dragi zemljaci i na nas vegetarijance što me jako razveselilo. Znaju oni ako se meso doda ranije, da em ga neće moć jesti brojna populacija planinara vegetarijanaca, osobito Bosanskih kojih nas je sve više, tako da nas je sad već oko 0.000002 posto populacije a još prije 10 godina nas je bilo 0,000001. Druga stvar, grah neće poprimiti onaj napušeni okus mesa kojeg ne vole baš svi a posebice nepušači, pa čak i oni koji jedu meso, (koji su to Kiki?!?) tako da je meso najbolje dodati poslije i mirna Bosna!  Zaključak: nikad bolji grah u kojem nije zajedno kuvano meso nisam kušao pa ni danas. Okusom je predpostavljam isti kao i onaj u kojem je kuvano "a nije". Mljac! Prava poslastica za vegetarijanske, nostalgičneštovišenejedumeso, pasuljske graholjupce! I da, pitao sam se, kako to da se u Sloveniji kaže pasulj u Hrvatskoj grah a u Bosni opet pasulj, pa u Srbiji pasulj, pa u Makedoniji Gravče. Tako mi cvekle, šargarepe i praziluka, ništa mi nije jasno.

      Nakon izjedanja delicija, odlazimo u staklenik ispred doma u kojem su uokolo klupe a u sredini "za promjenu", veliki roštilj. Nedugo potom, stiže i ostatak Tuzlanske ekipe sa nekoliko kesa punih čaša i Bambucha za koje smo tek tad skontali da su pivske dvoguze. Kuvar se baca na roštilj. Ne, nije se doslovno R.I.P.io, nego baca meso na žicu i počinje roštiljada. Ko je osto gladan, nije bio u stakleniku. Družimo se ko da se znamo ko zna od kad, a znamo se tek nekoliko sati. Bez uvrede ijednoj zemlji u regionu al ovo se ne može doživjeti baš svugdje. Pušta se Pušenje, pjeva se, pričaju se vicevi, smijeh na sve strane i tako sve negdje do 23 i nešto, kada nas većina odlazi u vreće a ostaju najuporniji, Lovren i Demon i Tuzlanska ekipa.



Mogli smo i mi ostali ostati još duže i družiti se, ali nismo htjeli bit neozbiljni pa smo odlučili ići ranije na spavanje, da se možemo naspavati i odmoriti, ne bismo li na sutrašnje hodanje krenuli na vrijeme a i ipak smo mi pod povećalom. Valjda ćemo na taj način zadovoljiti Demonove stroge norme ozbiljnog ponašanja i možda ga privolimo da se ispovraća u našu grupu, da zajedno uđemo ozbiljniji u 2017-tu, da se družimo, da zajedno budemo ozbiljni, da se, da se jede prase.

  Nedjelja, 15.01. buđenje oko pola 8. Naša soba je budničila već od 7 i nešto, odlazim do njihove, Bariša leži, Haner, Lovren i Demon spavaju.



Demon spava u odjeći. Pa da, šta će se skidat kad će se u jutro ponovo morat oblačit, nije budala?!? Izgleda, ko da ga je malo privarilo juče. Da sam ga uslikao, bio bi to sjajan poster za film koji još nije snimljen, Mamurluk 4 dio.

     Oko pola 9 smo se pribrali i mi a i Demon i krećemo na vrh Bandijerka koji se nalazi na nekih 45 min od doma. Sve daljnje ture su nam previše s obzirom na visine snijega i zaključujemo da bi nam ova najviše odgovarala da bi mogli na vrijeme stići u pivnicu u sklopu Tuzlanske pivovare i na ćevape a i dosta nam je više ovog asketskog načina života.

   Vrijeme savršeno! Pogled idiličan na sve strane.



Suncem okupana... joj daj Kiki ne seri s tom poezijom više. Dobro, bilo je stvarno lijepo. Nailazimo na tragove koje slijedimo, sve do zadnjih desetak min uspona gdje prestaju. Veri strenđ! Neko je išao do gotovo samog kraja uspona i okrenuo se netom prije vrha!?! Mi nastavljamo dalje po tragovima životinja koje nastavljaju prema vrhu i eto nas gorika.






Ostajemo na suncu oko pola sata uživajući u pogledu na planine. Radimo skupnu fotku,

 



jedemo čokoladu i šta nam još preostaje nego da šutamo snijeg i guštamo šutajući ga, osvećujući mu se za uvjete na cesti.



 

Znam, vrlo neozbiljno od nas, al moramo nekad i neozbiljni bit, bar kad mi, odnosno Tito to Demone odlučiš umjesto nas, jel tako?



  Pogledajte ga samo kako se ovdje ripio u snijeg, prilično nezrelo za jednog medicinskog tehničara zar ne? Srećom, Haner mu je pomogao da ustane. Da, nije se lako u jutro sabrati kad si se juče oduzeo, to se događa i ozbiljnima.

   U 10 sati krećemo dolje ka domu i stižemo oko 10 i 20. Lagano se spremamo, pozdravljamo se sa našim domaćinima i pravac prema autima, pa za Tuzlu na ćevape.

   Veoma ugodan ambijent u ovoj Tuzlanskoj pivnici. Svi odreda (osim mene) su jeli ćevape, koji su kako vele, bili vrlo ukusni a svi koji su juče pili umjereno, priuštili su si i jedno nefiltrirano pivo. Jedino je Demon pio Pepsi, kaže neko mora ostat i normalan. Upravo to je ono što volimo kod njega, taj glas razuma.

Pozdravljamo se sa Anom i polako odlazimo za naše Đakovo.

    Koliko mi je god žao što je naš izlet i predivno druženje brzo proletilo, radujem se vrućem tušu (hm...) i svim onim drugim malim stvarima koje se u civilizaciji podrazumijevaju i o kojim smo svakodnevno ovisni a da toga nismo ni svjesni. S vremena na vrijeme gledamo kako bi zgiljili od njih, da bi im se ipak ponovo vratili i veselili im se ALI na vrlo kratko… Jer takvi smo mi planinari, najviše smo svoji kad smo u planini, daleko od kuće.

 Hvala sjajnoj ekipi iz Tuzle i svima koji su zaslužni za sjajno proveden vikend u domaćoj atmosferi. 

  Riječ je Kikijeva

kiki @ 09:16 |Komentiraj | Komentari: 0
 

     Znate li onaj osjećaj…

Uh, odma pitanje na početku, ljudi to ne vole Kiki.

Ali moram tako početi, uostalom ko kaže da je mene briga šta ljudi vole i budite sretni što nisam upitnik stavio u sam naslov ko naši portalski nadrinovinari.

Da nastavim… Onaj osjećaj kad ti stara kaže:

"Ma kud moj sinko iđeš po ovom božjem ledu? 

Kiki, samo tvoja stara kaže iđeš.

Ama nije to poanta ljudi

"U Sloveniju mama." Odgovaram ja.

 "Ajde bogati nemoj me zajebavat!!! Mislila sam po ovom božjem ledu."

Majko moja, ako je ovo božji led, kakav je tek vražiji?!?  Kad krenemo po vražijem ledu, e onda me molim te opomeni. P.s. Ne bi joj ni rekao da idemo po vražijem. Nego sam joj reko, kako ti se uvijek da opominjati me?  Kao da to činiš namjerno da imaš onaj alibi da mi poslije kažeš JESAM LI TI REKLA DA NE IĐEŠ, a znaš da ću baš




 

Moja stara je pismena al srićom nije prisutna u virtualnim vodama (boji se vira), pa ne čita ova moja kako bi ona rekla NADOSIRANJA al imam filing i osjećam to, da se žena dobrano naštuca kolko ju spominjem i to ne ko Ana iz našeg PD-a nego možda ko moj did koji je jednom prilikom štucao 7 dana (s)permanentno. Tako ako vam ikad bude smetalo što štucate nekoliko minuta, uvijek se sjetite da je moj did štucao 7 dana i da je osto živ, doduše ne zadugo. No dosta o mojoj mami i didu, ajmo sad malo o njenom sinu.

   Toza, Pinta, *žena na brodu, čitaj Sonja koje se ne možemo riješit jer je u boljoj formi od nas pa ju moramo vodit  svugdje i kao četvrti, od moje mame sin razmetnikojegstalnonegdjeđavanosa, smo se našli u Piccolu na par finih pivi, gdje nam je Toza izložio svoj genijalni naum, da zbrišemo negdje dok je još 2. Mi smo se u čudu snebivali na tu ideju čitavih 0,0002 miliamper fahrada u sekundi i pitali DI? Ma negdi kod Sloveniju. Ne moramo se nigdje popeti ni na jedan Vršić, samo da se družimo. Zar je to problem? Osnažili smo našu želju sa još kojom rundom fine pive i eto nas putujemo u četvrtak kod našeg kuma i prijatelja Mikca.

   Na autobahnu nam vjetar Zannussi  naš tj. Tozin rentakar Suzuki. Je*ote, pa stvarno kud nas đava a i vjetar nosa, pa kako će tek duvati na 1500-2000???

 

   Stižemo kod kuma. Tamo su se slučajno našli susedi Krepovi s kojima gaje dobrokomšijske odnose i ko zna kakve još druge i naš putešestvijaš Vjeko kojeg odaaavno ne vidjesmo. Prvo smo popili svo kumovo pivo, pa smo prešli na domaću IPU a jutro završili sa viskijem na našim bestidnim usnama. Važno je napomenuti da je Viski bio sa božijim ledom u čaši.

Joj Kiki pa vi stalno ločete!!!

Ali i odamo, spremno odgovaram ja.

   Odlazimo od kuma negdje oko pola 9. A na planinarenje krećemo u 13:30. Hladno je u mp3 a moje navlačne hlače odlaze u mp4. Patent moje desne nogavice je puko od božjeg leda, tako da pola puta odam gologuz. Dolazimo do zatvorenih domova. U termometru živa pokazuje -12 u zavjetrini, a mrtva još više, tj niže na otvorenom. Nije ni čudo što su domovi zaprti, koje budale odaju po ovom BOŽIJEM LEDU!?! Idemo dalje prema PRŠEVALNIKU, nikako se ne sjećam kako se točno zove vrh a ne mogu ga ni izguglati. Na sedlu se otvara lijep pogled.



Malo slikavamo i odlazimo dalje prema vrhu ali se ubrzo odlučujemo vratiti jer ćemo izgubit dnevnu svjetlost na povratku do auta. Vraćamo se nazad i kod auta smo oko 16:15 pa potom krećemo  u dom na Gozdu. Stalno mi fali taj "V" u Gozdu. Uf onako snen i ohlađen od mirovanja u autu, smrzo sam se samo dok sam došao od parkinga do doma. Zauzimamo našu sobu, gdje se krijepimo sa pivom i rakijom a zatim odlazimo dolje na Ričete i pasulj koji su nam doista prijali onako vrući poslije vanjske temperature. Vraćamo se u sobu i dokrajčimo naše zalihe čudotvornih eliksira i liježemo ranije nego kod Mikca, da nadoknadimo propušteno i malo jasnije pogledamo kapke iznutra.

  U jutro se budim u 6h, nikako zaspat više a oko mene svi hrču i pušu. Ipak uspijevam ponovo zaspat oko pola 8. Taman kad sam sanjao početak nekog seksa, probudi me Toza. Uf, dođe mi da ga ubijem sad, tj tad mi je došlo. Grrrr!. Uvijek se tako probudim. Jednom sam tako sanjao da je naišla baka s s tacnom punom prekrasnih kolača i naravno, taman kad sam htio proždrijeti jedan, probudio se, užas!

   Nakon doručka, krećemo u obilizak planina. Odlazimo do sedla ispod Mangarta



 

pa do Smrznutog slapa Peričnik nešto prije Aljaževog doma. Ajme kako izgleda!



Stotine siga vise odozgo i podsjećaju na neke đajantske orgulje ili razjapljena usta neke morske nemani recimo zubaTca. Iznad prvog slapa za kojeg, kao da je vrijeme stalo, krećemo još iznad jer tamo je još jedan slap. Slikamo i tamo ovu zaleđenu ljepotu i lagano silazimo, sjedamo u auta i krećemo put Zagreba. 

  U Zagrebu stajemo u Maslinu, ne što smo gladni, nego da se najedemo i obnovimo sjećanje na ogromne pizze. 

   Stižemo kući, sretni što nas je đava svugdje nosa i vratio kući ili bog... ili Tozin rentakar Suzuki... ili tko već.

   Riječ je Bložja!

P.s. Ptičica ne radi, pa trenutno ne mogu staviti slike na blog, nadopuna later.

kiki @ 07:44 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 3, 2016
     Ovaj prekrasan vikend se morao iskoristiti i otići negdje u duhu one Čorbine pjesme: "Pobeći negde, daleko što dalje, gde ne trebaju pilule za spavanje". I tako ti mi pobjegosmo u Tuzlu. Naš plan za ovaj vikend je bio Čvrsnica i Ljubuša al pošto smo spali na samo mog Pola kojem iskače šina pomalo i na kojem mi je lakše izbrojati dijelove koji rade ispravno od onih drugih, bilo je pametnije otići u Tuzlu a ne u ovaj put u ipak daleko Duvno. Ma bitno da je Bosna pa kud puklo. Moram priznati da sam teško nagovorio Brunu i Lorena da uopće idu u Tuzlu, tj. oni su bili vrlo ustrajni da me nagovore da ipak odemo na Čvrsnicu. Ana je čekala zapeta ko puška da ju pokupimo i da ode negdje bilo gdje a Bariša je bio rezolutan, rekao je da mu se u Tuzlu ne ide. Bariša, ne znaš šta si propustio. Ispo si konj. Uh!  Poslije mi je rekao da je čim spustio slušalicu razmišljao o tome da ode u Tuzlu makar i autobusom.  

   Iskreno, sve što sam prije ovog izleta znao o Tuzli je da tamo nisam nikad bio i da tamo ima planina Konjuh a jedina asocijacija za riječ konjuh za koju sam samo znao, je da postoji prezime Konjuh u Đakovu i da, ima ona Osječka tenisačica i to je sve. Prije polaska sam ukucao Konjuh wiki i na prvoj slici vidjeh nešto šumovito. Uf reko, samo da cijela planina nije šumovita kao naš odšumenevidišdrvoPapuk.

  Krenuli smo za Tuzlu oko 13:30h, kad smo pokupili od Anine mame prljavi veš koji joj je njena mama poslala da joj Ana opere jer joj je kaže dosta njenog studiranja i prljavog veša i sad će ona njoj slati veš iz DJ pa da vidi kako je to kad ti dijete stalno studira i ti mu pereš veš. Ništa, mi to utovarismo… Šalim se, pa niste valjda stvarno pomislili da je Anina mama tako osvetoljubiva? Joj, joj! Pa poslala joj je planinarsku opremu koju Ana drži kod kuće, da se ima ušta presvuć i obuć ko prava proleterka, ovaj planinarka.

  Stigosmo do Aninog stana za oko 2 sahata a potom odlazimo u malu šetnju Tuzlom i u potragu za mjenjačnicama koje smo pronašli netom poslije zatvaranja, tako da nam je Ana bila Žderićka i minjala nam pare po najboljem kurs(k)u. Taman je nekako i vrijeme prošlo u tom odanju i cuzi pa smo potom ošli na svečanu akademiju, ilitiga proslavu 65 godišnjice PD Tuzla.



 

Na platnu si nam prikazivali njihovu povijest u slikama a jedna njihova članica je dosta toga i pročitala o samoj povijesti PD Tuzla.



 

Za kraj nam članovi mješovitot UKUD-a „Zvonko Cerić“ otpjavali pjesmu "Konjuh planinom", o partizanima koji su sahranili svog drugara, husinskog rudara na vrhu Konjuh planine. Moram priznati da sam se osjećao kao pionir (ne Subotica), slušajući partizanske pjesme uživo a to nisam doživio preko pa skoro i 30 godina. Nekada je to u HR bio sastavni dio svake manifestacije, dana republike i drugih državnih praznika ali davno to bijaše. O tempora, o mores! 

 Nakon akademije, koja se održavala u prostorijama katoličke škole, bila je priređena zakuska za sve goste svečane akademije pa smo malo ćelabrcnili i raspitali se kod domaćina gdje se trebamo sutra nacrtati ako želimo ići na uspon na Konjuh, a želimo. Kad smo se napapali i izupoznavali se sa domaćinima, odlazimo do grada na pićence da upoznamo malo noćni život ZleTu itd…

   Subota, rano buđenje jer nam treba nekih sat vremena do Hotela Zlaća, mjesta odakle idemo još s autima do točke odakle nam počinje uspon. 



 

Stigli smo tamo nešto oko pola osam pa smo čekali ostale da bi išli svi skupa gore. Bilo nas je ukupno tridesetak, od toga 8 iz Osijeka i nas četvero iz Đakova, prilično dosta ekipe iz Slavonije a trebali su doći i Županjci, no oni su okasnuli pa se na koncu nisu ni penjali.

 



Slika uz slap

   Oko 8:40 u dvije ekipe, od kojih jedna ide na lakši uspon na Veliki Konjuh a vodi ih Dragan Markelić a drugu u kojoj smo bili nas četvero je vodio neupamtihmuprezime Ivica.

 



  

   Suprotno od onoga što sam očekivao i nakon vrlo kratkog dijela odakle se ne vidi bogzna što,

 




 

uspon vrlo brzo izbija na grebenski dio od kojeg se neprestano pružao lijep pogled na okolne vrhove  a nije bilo ni bezazlen što se tiče strmine uspona.

 

 



 



Vrlo interesantni Alepski borovi nam krase put

   Nakon nekoliko kraćih odmora, prvo smo stigli na mali Konjuh. Pitao sam se zašto mali Konjuh ne nazove ždrijebuh? Nitko me nije shvatio ozbiljno a ne znam zašto!?!

 

                                                                  Na Ždrijebuhu, 1100 nmv



 



 







Put kojim smo došli

 

Nakon pola sata, taman nešto prije 1h smo stigli i na sam najviši vrh. Na vrhu je spomenik Peji Markoviću, husinskom rudaru i partizanu koji je tu sahranjen nakon što je bio ranjen u borbi u drugom svjetskom ratu.



Nakon slikavanja, krećemo dolje, opet prilično strmom stazom, što kad smo već tu, iskorištavamo za vježbanje pada na gluteus. Ana je bila najustrajnija. Uspon i silazak je trajao nešto manje od 6 sati.        Kad smo spustili, otišli smo u jednu Vilu. Nešto što izgleda kao planinarski dom, gdje smo se okrijepili s pivama i skoro izgorili uz kojeg smo se prvo smjestili što bliže a poslije smo bježali što dalje od njega koliko nam je bilo vruće. Nakon okrijepe, zahvaljujemo domaćinima na gostoprimstvu, druženju i vođenju po ovoj lijepoj planini i pozdravljamo se do sljedeći put.

   Iskreno se nadam se da neće proći puno vremena dok ne nagovorimo ostatak DJ ekipe na odlazak na ovu planinu koja nam se nalazi na samo dva sata od Đakova. 

  Nedjelju smo još malo prošetali i upoznali neke od zanimljivih detalja u Tuzli kao što su panonska jezera:



 



popili kaficu u Hotelu na 22 katu odakle se pruža pogled na cijelu Tuzlu a poslije kave, odlazimo na Tuzlanske ćevape u pivnici koja se nalazi u sklopu Tuzlanske pivovare. Ajme što smo se ubili. Ja sam pojeo dvije proporcije.



   Poslije ćevapa smo se ubrzo  rastali sa našom sugrađankom koja ostaje u Tuzli, tražit pare u knjigama. Iskreno se nadam da će ih i pronaći.

   Fala Ana na pruženom gostoprimstvu, društvu i upoznavanju ovog zanimljivog grada u kojem još nismo bili do sad.

Božica! 


kiki @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, rujan 20, 2016
     Devet đakovačkih planinara imalo je priliku (i tu priliku nismo propustili) uveličati proslavu 60 godina od osnutka  Fruškogorske transverzale, koja je dakle osnovana, ček sam' malo da izračunam… 2016 – 60=1956 evo izračunah a imao sam jedva dvojku iz matematike i sad se baš čudim kako mi za ovu računicu nisu trebali ni je*eni faktorjeli ni sinusi ni kosinusi ni maternice ni vanmaternice i ne mogu više se ni sjetit svih tih gluposti koje sam morao učiti a koje mi sad život znače ko glumcima laminat.  De se ti Kiki vrati na tekst. Dobro, dobro…

   Oto, naš slavonskoplaninarskosavezni precjednik je bio vozač i dao si je vremena snimit jedan usb sa pregršt dobrih pjesama (ta riječ pregršt mi je zaaakon) pa smo čak i pjevali kad nismo pričali a to je bilo vrlo rijetko u tih sat-dva putovanja u dva smjera. Dakle Oto, Zoki, Marinka, Branka, Silvija, Ivana, Slobodan, Željka i ja. Ovog potonjeg sam se jedva sjetio. Gledam ko mi fali jer znam da nas je bilo 9, kad ono ja. E svašta! Od sad sebe stavljam na prvo mjesto čisto da ne zaboravim na se.



 Isaije

 Mjesto od kojeg se kreće u planinu je manastir Beočin koji je posvećen je Vaznesenju Hristovom i prvi put se spominje u turskim defterima 1566. Danas u njemu žive monahinje, od kojih smo jednu i vidjeli u vrtu manastira.

Jedan gospodin imena Pametnja Ković je pitao : Zašto su tako zamotane, izgledaju kao muslimanke? Pa kako reko izgledaju naše časne sestre, zar nisu također skoro vascelo zamotane? Čudno, a baš smo ih očekivali u bikiniju... Nakon kratkog razgledanja i pametno postavljenih pitanja našem vodiču Isi Planiću, oko 15 do 10 krenuli smo hodati (što) dalje od manastira. Jer da smo htjeli boga molit nediljom, budimo realni, ne bi postali planinari. Šalim se!

Trakavica od preko 100 planinara, počela se provlačiti kroz šumu al ne zadugo, prvo stajanje je uslijedilo već nakon duugih pola sata hodanja. Kad tamo, neki dom a pokraj stolova i klupa čuče dvi gajbe pive. Reko to nam je garant Iso priredio za doček. Svaka čast Iso!  Skoro da se ne osramoti u namjeri da si uzmem jedno. Ma reko, malo ću pričekat da vidim kako se razvija situacija. Za stolom, skoro ko na posljednjoj večeri, sjede njih trinajstak. Slušam, gledam, kad skontam, ovo su nezavisni planinari za razliku nas ovisnika a ono pivo „dobrodošlice“ je njihovo privatno. Sad bih stavio tužnog smajlija al neću, nije uopće profesionalno ni novinarski. A šta's ti Kiki neki novinar? Ma nisam, samo sam rekno. Ne kaže se reknem nego se rekne kažem. Znam. Nakon nekoliko sekundi oklijevanja, ufektao sam pivo na šemu pitajući tu ekipu: Šta ako je bog jedan od nas, koji sad hoda jadan žedan i obučen u planinarsku odjeću, tražeći put ka trećoj kontrolnoj točci i fektajući pivo da se malo okrijepi? Ovi dobri hrišćani su shvatili poantu i dali mi pivo. Ko bog! Al su rekli nadamo se da nema drugih bogova osim tebe jer se bojimo da bi mogli ostati bez zaliha piva. Kad ko za vraga, nije prošlo ni 10 sekundi evo ti Ota. Precjednik nanjušio pivo. Reko Oto, bog je već bio, možeš dobit samo gutz. Tužni se Oto morao zadovoljiti s gutljajem al kad gledaš, do maloprije nije bilo ni gutljaja, tako da bolje kištra nego ništa što bi reko naš narod. Koji je to narod reko i kad?

 

Nakon kratkog odmora, za nas petnajstak su Bog i Iso imali neki drugi plan od predviđenog puta,



tako se naša grupa odvaja od ostale grupetine, da bi u tih 14,2 km usput obišla neke dijelove uz samu transverzalu zbog koje treba svako malo skrenuti sa puta (a zakunili smo se Titu da nećemo skrenuti!?! Eh, pusta obećanja.). Za cijelu grupu bi to možda bilo previše i nezgodno tako da je bolje da ako već neko treba slomiti vrat, da ga slomije par posto od 15 nego par posto od 100 planinara, logično.

   Prvo takvo mjesto je bilo slap ilitiga vodopad,



 



kojeg smo mi nakon vica kojeg sam ispričao nešto prije dolaska na slapić, preimenovali u bogomoljku. Kad mi možemo imati skakavca na Jankovcu, zašto Vojvođani ne bi mogli imati bogomoljku? Bog nas je u šumu okreno i bio je to prilično strm spust nekih 50tak metara i da nije bilo tog drveća koja su izrasla baš eto tu gdje ih niko ne bi očekivao praktički u samoj šumi, ne znam za šta bi se uvatili da ne pa(d)nemo? Napokon smo shvatili da su nam guzice velike i mekane da bi ublažile pad u trenucima kad se nismo imali za šta uvatit u pa smo to htijući ne htijući, veselo isprobavali.






 Fosilizirani list ispod slapa

Nakon slapića, odlazimo dalje da bi se ponovo spojili na trasu kojom hoda i ostala grupa. Nakon nekog vremena nailazimo na stari kamenolom Beli Majdan, gdje se nekad vadio kamen a sad su ostali samo svodovi i stupovi koji izgledaju zanimljivo pa ljudi dođu da ih vide.

 




Nešto potom, nailazimo na jedan mali meditativni sobičak, ekšli isposnica uklesana u krečnjačku stijenu.



U tu isposnicu su monahi, Kiki kaže se monasi i prestani više pravit namjerne grješke, ne znam, u zadnje vrime su mi baš super te osobne greške i pravit ću ih 4 po svakom postu. 5 ne ću da me ne bi izbacili iz sopstvenog bloga. E u tom sobičku su ti isposnici dolazili molit na miru. Ko je Mira? Dobro u miru, al htio sam reći ono kad kažeš ma pusti me na miru da se mogu molit. Aha, samo ti to garant nisi nikad reko. Dakle daleko od svih i gdje te nitkov ne ometa. Ono baš kad ti stvarno dođe da se ko nespašen moliš do iznemoglosti. Dođeš tu u isposnicu i izmoliš i za veru i za neveru par hiljada očenaša i simvola vere. I  tako sutra sve opet Yovo nanovo moliš i moliš i moliš pa moliš boga da se više prestaneš molit jer ti je već stvarno previše molitve i paf! Odjednom se spaseš! A ko je taj Jovo? Jel to onaj naš iz društva?  Ma jok, sila boga ne moli a naš Jova je sila. Ovaj Jovo je neka vrsta srpskog Sizifa kojeg svi regrutiraju kad nešto treba da se radi ispočetka, pogotovo nakon skorog privođenja kraju, koji je netko prekinuo svojom (ljudskom) greškom. Priča ide otprilike ovako: Kraj svijeta, nuklearna kataklizma, ljudi istrebljeni sa planeta, ostala samo dva majmuna koji sjede na brdu i promatraju: „E sad Jovo nanovo“.

    Lijepo je bilo vidjeti tu, kako da kažem samicu. Podsjeti čovjeka da se nekad doista više molilo a manje vozalo u Passatima...  U tom dolaze još neki planinari a jedan od njih je našeg vodiča Isu podsjetio na to da je ova samica posvećena Isinom imenjaku Isaiju. E moj Iso, pokraj takog lijepog i arhaičnog imena, ti se zakloni iza nadimka Iso?!? Od sad te zovem Isaije. Pokraj te isposnice jedan bračni ili možda izvanbračni par i curica su roštiljali. Branci je pošlo za ustima da toj djevojčici pogodi ime iz drugog i pol pokušaja. Aleksandra, Jelena.. kad ono Elena! I ja sam nešto pogodio. Rekao sam da joj garant ime završava sa A.

   Nakon samice nas čeka još jedna brdo, pa spust pa brdo i kako kaže Iso, ovo je baš kao naš život, koji je neprestana izmjena uzbrdica i nizbrdica, poslije koje opet dolazi uzbrdica, al ima jedna nizbrdica nakon koje više nema uzbrdica. Znao sam! Nikad nisam volio gubit visinu, od sad samo idem uzbrdo. Iso Miki kakve uzbrdice, dušu će da ispustimo. Nakon jedne takve nailazimo na jednu još žešću pa Milivoj Nastasić reče: Do sad je bilo gadno, a sad smo na*bali! Naiđosmo pokraj jednog jezerceta pa još malo hodanja i eto nas do doma i dugo očekivanog pasulja i jElena i naše zadnje kontrolne točke na ovom izletu. Čim smo došli, prekontrolirali smo i je, stvarno je točka, tj tačka. E baš tu na toj točci kod Pl doma Železničar na 302mnv smo stavili točku na naš izlet. Odma je Oto odvezo pune tačke transverzalnih dnevnika na žigosanje. Ono da nam se nađe, da ima narod. Slobodan je kuvarici rekao da će bit slobodan zamoliti jednu porciju pasulja al mu ga snajka ne dade bez bonova. E moj Slobodane, mislio si da ako lepo zamoliš da ćeš da dobiješ al no soup for you. Valjda ti je tako pao grah da ti neće pasulj u kašiku.



Nakon nekog vremena, milicajac Zoki mu je donio pasulj i to bez penDreka, al ne reče na koju foru a mi nijesmo inzistirali da nam objasni, neka to onda ostane tajna. Na kraju su se nekako riješile te moženemožegrah zavrzlame pa su svi graholjupci jeli a Branka i ja smo podijelili njene sendviče i kolače. Iskreno nisam bio previše ni gladan jer sam se prejeo bukvica na koje mi je ukazao Iso a koji smo nalazili skoro cijelim putom jer je šuma puna bukve koje su taman odbacivale svoje zrele plodove.




  Lijep jednodnevni izlet i ko je god mislio da se neće naodati, grdno se zeznuo. Ima Fruška gora svojih detalja i ljepota za ponudit i treba ju posjetiti barem jednom u dvije godine kad i imamo to druženje sa našim Vojvođanima. Eto, dragi Vojvođani hvala na druženju a sad, tj sljedeće godine vi kod nas na proslavu 60 godina naše transverzale.




Blogu hvala!

Božica!

P.s. U ime planinarskog društva Đakovo, sa malim zakašnjenjem od dva i po mjeseca, iskrena sućut našem članu Fabrisu, naime morali smo doći u Beočin da saznamo da mu je umro rođak. Slava mu!




kiki @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, rujan 6, 2016
      Svaki jebeni dan bih mogao popljuvati neki ili gotovo svaki jebeni naslov na nekom od jebenih portala na koje tu i tamo bacim oko. Znam, previše psujem, boli me kurac, ovo ioanko ne pišem niti za časne, niti za sestre, niti za milosrdnice a bogami ni za svećenike sa vanbračnom dicom, već za svoj ćeif. A tko smatra da je psovanje grijeh i njega nabijem na kurac baš ko što Mamić to radi.

    Današnji famozni naslov sa indexa jednostavno ne mogu priskočit a da ne prokomentiram a glasi:

Što će biti sa vašim profilom na društvenim mrežama nakon što umrete? Imate nekoliko opcija.

   Znam, oni koji me poznaju, znaju da sam jebeni hejter društvenih mreža pa ništa čudno da sam se ufatio baš ovog naslova. Al nema veze, izuzmimo mene. Jebo mene! Evo vas ostalih 97%  koji sad ovo čitate, imate neki famozni „društvenomrežni“ profil.

   Imao si i ti Kiki profil na fb, šta se sad praviš pametan?.

  Imao sam i ja fb profil.

Nekad sam i meso jeo, al bilo je to prije 16 godina.

Jednom sam i ja voleo, imao ženu i topli dom.

Bio sam i četnik i hrvatski branitelj, doduše četnik samo na maškarama.

Nekad sam srao u pelene, al zamisli, VIŠE NE SEREM (Osim na blogu, tu si nastavio srati)

    Ajmo reći da vas teoretski proglasim normalnim. Evo, ĆIRIBU, ĆIRIBA!  Normalni ste! Samo za šale narafsky. Al ako ste normalni, zar bi doista i jedan usrani dan svog života, jedan sat, jedan minut, proveli u razmišljanju o tome šta će biti sa vašim profilom KAD UMRETE. ONO KAD STE MRTVI, KAD BI VAS STVARNO TREBO BOLIT KURAC ZA IŠTA SVJETOVNO (ako vas već do sad nije bolilo) JER VIŠE I NE POSTOJITE. NISTE VIŠE NIKO I NIŠTA, DAKLE Ako ste i jedan moment u svom životu i pomislili šta će biti sa vašim profilom kad umrete, onda da ga jebeš, bogami niste normalni i nikakav ćiribu-ćiriba vam neće pomoći. Ni vi a skupa s vama i ovaj budalaš koji je napisao ovaj nebulozni članak. On meni o opcijama???  Zamišljam umiranje jednog društvenomrežaša. Ono neka samrtna postelja slična ko onoj kad je staaari Škot, neki dida Škot, staari Škrtac, (dobro stari dida Škot, shvatili smo Kiki) sazivao sve iz kuće pa kad ih je skupio, pitao jesu li svi tu (jer je jadan i obnevidio), djeca, žena očekuje šta će smrtnik zadnje reći, kome šta materijalno ostaviti a on onda upita zašto gori svjetlo u kuhinji… e baš takvi samrtni trenuci ili možda u mom slučaju recimo nije u kući, nego neki kanal di sam pao s motora. Podnožje neke planine gdje sam možda ljosno jer nisam dobro uvježbo čvorove…. zadnje riječi… neko možda i sjedi oko mene, iako sumnjam ali zamislite dovraga… i ja od svih samrtnih, posljednjih trenutaka umjesto da kažem kome ostavljam, možda rđavi Drifter il' usranu kuću, tek ruksak il gojze možda, kažem prvo kom ostavljam svoju lozinku za fb I KREPAM!!! I ovi pretpostavljeni oko mene sretni, jer rekoh malo al rekoh u tom sve.

 Al sve se to može uredit, sad se više ne morate brinuti. Jer budalaš od novinara u tekstu navodi i takvu opciju, da se može ovlastiti nekoga ko će upravljati sa „tvojim“ profilom kad umreš. S kojim kurcem će upravljati? lošim statusima, kopipejst vicevima, slikama koje nikog ne zanimaju osim dangube same koji nemaju pametnija posla osim češljati tuđe živote i dijeliti svoje mizerne živote sa istim takvim koje to također "ne zanima¨ al jebi ga, par sati dnevno ode u vjetar, zvuči privlačno. S čim se tu ima upravljati bogati draga i tko to enivej želi raditi s tuđim i još krepanim kurcem mlatiti po gloginjama i to još mrežnim gloginjama? Daj prosvijetlite me, glup sam! Veli njega će se moći ovlastiti recimo da prihvaća prijateljstva umjesto pokojnika, kakva prijateljstva bog ti pamet da'!?! Pa čovjek je mrtav! Nikad više neće bit prijatelj nikome osim crvima dok ga ne pojedu i onda mu okrenu leđa. Oće li onda pokojniku koji ovlasti nekoga na prihvaćanja tih prijateljstava poslije života, na mramorni nadgrobni spomenik stavit digitalni display na kojem će u realnom vremenu pisati broj fb prijatelja da se to može lipo vidit za svisvete kako je tamo neki čovik bio popularan a sad posthumno je još popularniji? Ovo bogami nije normalno. I onda me neko pita zašto nemam fejsbuk. Zato što prezirem svaki vid ovisnosti osim naravno, ovisnosti o pivu jer je to moja ovisnost. Ona barem prođe kroz mene, unesem nešto u se i spada u jednu od ona tri legendarna smisla života: u se, na se i poda se, pa ko šta više voli… jer, jedino se na to sve i svodi.

Ali Kiki, ljudi danas nemaju vremena, tako se upoznaju, sklapaju veze.  

 
     Ako nekom triba fejsbuk da bi nešto našo za poda se, jao si ga njemu. I btw, onda se nemojte rugati onima koji su svojedobno nalazili partnere preko Arene. 

 Dosta sam srao, ne da mi se više ni psovat…Jebi ga...

 

Božica!

kiki @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 2, 2016
 

Blogu hvala!

 Šta reći? Cijeli tjedan sam bio van stroja, što znači nisam ni radio. Pa ti si Kiki uglavnom van stroja, to nije neka novost. Dobro, možda i nije, al dogovoreni izlet se ne otkazuje ako nije nešto stvaaarno ozbiljno. Arelgija me gadno sklepala… Ali…Triglav pajdo... Triglav se ne odbija.

  Što reći o Triglavu što već nije rečeno i napisano? Nekad za vrijeme bivše države bilo je pojam u planinarstvu reći da si bio na Triglavu, a i danas kad više već dugo nema bivše lijepe naše, Triglav je ostao san za mnoge planinare iz bivših republika.

   Evo nema dva tjedna kako smo bili na Super Dachstein ferrati i penjanju i spuštanju koje je trajalo ukupno oko 11-12 sati a sada smo zapravo na Triglav imali istu dužinu rute i svi smo se složili da nam je bilo još teže.

Doista bi trebalo taj Triglav malo učestat. Sramota Br'te da prolaze tolike godine u razmacima ko da je na kraj svita.

  Ajmo mi na izvještaj

  U petak oko 15h krenuli iz DJ, Sonjitsza, Pinta, Leo, Plivač aka Nidžo i ja. Put ko put, zabavan, svi gladni i žedni ko da nikad nismo ni jeli ni pili.

  Stigli smo nešto iza 20h u Šlajmerov dom. Neki ljudi već spavaju, jer vjerojatno rano planiraju poći na vrh. Mi smo se tiho raspremili šuškajući samo s onim jako šuškavim vrećicama i onda ošli vani reć koju pivu i popit koju pametnu.

  Na Triglav krećemo u subotu u 5:40. Narafsky da sam tek tad shvatio koliko mi zapravo nije dobro. Alergija je učinila svoje i oduzela mi energiju potrebnu za držanje žestokog tempa koja je moja ekipa nabila do sedla Luknja.



Iskreno čak sam zvao Lea da mu kažem da odustajem, jer jednostavno nemam snage, no Leo se na sreću nije javio. Usput putom sam upoznao Slovenca Milana koji je išao taman mojim tempom i malo kroz priču, stigoh ja do Luknje gdje sam mislio eventualno uslikat koju fotku i vratit se nazad u dom zdravlja. Dolje na drugu stranu, sa sedla se vidi Dolina Trente. Lijep pogled ali nije to ipak ono po što sam ja došao, mora se ići dalje. Slijede sajle i mislim da će mi ostatak puta biti lakši a i spoznaja da do vrha ima još oko 3 i pol sata me privlači i ulijeva snagu da ipak to mogu a s druge strane pa uvijek se mogu vratit nazad istim putem!?!



   Ajmo na sajle! Od ove točke počinje dosta zahtjevna staza i osigurani penjački put i imali smo pojase na sebi, zamke i rukavice (osim mene-uvik na stranu ko krmeći rep). Ovakvi usponi sa čeličnim sajlama i klinovima se nazivaju „ferata“ ili Via Ferrata što na talijanski znači željezni put, a u stvari označava alpski uspon osiguran klinovima, čeličnim užadima, ljestvama… No to opet ne znači da se svaki put s nekoliko klinova može nazvati feratom. No skoro je sigurno da svaki zahtjevan put označava smjer u alpama na kojemu ćemo manje ili više imati poteškoća u penjanju bilo zbog tehničkih zahtjeva, bilo zbog duljine ture, ali na kraju i puno zadovoljstva. Jedan od osnovnih uvjeta ferate je da put ide stvarno strmim terenom, da ima vertikale, prevjese, a željezna pomagala čine veći dio puta kojim se krećemo hvatajući se za stijene i pomagala. Bez ovih pomagala uspon bi bio vrlo nezgodan al s druge strane sa pomagalima je ovo komadić torte barem za nas penjače.



Jednostavno, treba se uhvatiti u koštac s ovom vertikalom i savladati je. Nakon žestoke vertikale slijedi malo smirivanje, ali cijelo vrijeme potrebna je izuzetan oprez i dosta znanja o ponašanju u alpama. Kako se penjemo tako se sve više otvaraju prekrasni vidici, a staza postaje sve širom.



   Imao sam namjeru snimit nekakav filmić na usponu pa onda sastaviti nešto, no Sonjitza, Plivač i Pinta su nabili takav tempo kakav ja u ovom stanju jednostavno nisam mogao pratiti a kamoli snimati . Srećom, tu sa mnom je bio Leo i povremeno Slovenac Milan a i brojni ljudi koji su se toga dana našli na putu a nije ih se moglo zaobići. Svi se pozdravljaju, upitaju, fin neki narod taj planinarski svijet.



   Nakon nekog vremena smo izgubili Milana, ali pojavio su tu opet neki drugi Slovenac koji je moram priznat bio pomalo i dosadan. Bio je tako mojih godina i obično kad pričaš sa Slovencima koji su živjeli i u Juzi, oni upotrebljavaju solidan fond hrvatskih riječi u razgovoru jer ih znaju iz filmova ili nebitno odakle a ovaj je mljeo sve na Slovenski i Leo i ja smo komentirali da smo ga razumili samo kad je govorio o toponimima tipa Prisojnik, Triglav a ostalo što je pričao đavo odnija išta ako smo skontali.



Meni su leđa bila mokra i unatoč lošem stanju nisam htio dugo sjediti i odmarati a on nas je smarao s pričom i hvalisanjem di je sve bio a mi smo kimali glavom, pa je rekao da problemi počinju na 5 i 300 te da on ne može dalje jer ga jako glava boli onda sam mu rekao da sam bio na Aconcagui i da mene već glava počinje bolit ali ne od 2 i 500 gdje smo bili tad. Onda je barem malo odano s pričom al' Srećom po nas ubrzo je došlo križišće Dolič pa smo se ižljubili i razišli ko bivše republike. Samo mirno.

 

   Velikim dijelom smo išli hladom i bilo mi ga je već dosta jer sam bio mokar i hladan a to nije lijep osjećaj tako da sam se radovao dolasku sunca da me ugrije.

   U pola 11 smo Leo i ja izašli na vrh, a njih troje su gore stigli već oko 09:50. U svakom slučaju smo opet bespotrebno probili sva očekivana vremena jer je procjena puta bila oko 7 sati po smjerokazima. Čestitamo si, dajemo petice i Nidžu tučem po goloj guzi jer je čovik premašio dvicu.



   Od nekoga sam čuo da je doživio da na vrhu Triglava zna doći lik sa ruksakom ladnih limenki Laškog i prodavati ga po 5 eura, nisam sad vidio ko je to gore iznio i prodavao ali stvarno je bilo piva na vrhu za 7 eura, pa ko je volio taj je izvolio.  

  Lijepi su dani, vikend je i na vrhu je masa planinara. Razmišljam, kako su neki neu(g)rozni zbog toliko raje na vrhu i na putu a da nema raje, onda bi garant komentirali: Vidi, tako lijep dan a nigdje nikoga!?! Di su ti ljudi? Što ne penju? Garant sad piju kave.



  Neka ljudi, pa to je baš lijepo da nas je gore ovako puno, samo da se nikome ništa ružno ne dogodi i super!







   Dolje krećemo drugim putem, grebenom na mali Triglav pa na Kredaricu. Neprestano je zastoj jer jedni idu gore a drugi dolje.



Posebno su zastoj pospješile dvije obitelji koji su poveli malu djecu i neka su. Moraju se djeca učit penjat, mada je bilo i nervoznih jer silazak dolje traje oko 45 min Asad je za neke trajao i do 2 sata jer novi ljudi neprestano pristižu sa svih strana. Pinta nije izdržao pa je poveo Sonjicu i Nidžu sa desne strane sajle, inače se hodalo s lijeve. U prvi mah mi se učinilo da neće daleko dogurati i stvarno, stali su taman opet kod te djece jer je njihova mater galamila na lika   iznad koji se kretao s lijeve strane, na kraju smo se mi glatko spustili desnom stranom i zaobišli to usko grlo. Zanimljivo je kako ljeti to sve izgleda drugačije i uopće nisam mogao prepoznati one detalje koji su zimi čupavi. Ovako ljeti, sve to moram priznati izgleda ko jedna ništa posebno ferratica. I baš je dobro rekao Slovenac Milan, oni dijelovi koji su ljeti lagani, zimi znaju bit baš nezgodni.



    Na Kredarici se krijepimo skupim pivima i potom krećemo dolje prema Aljaževom domu.



Put je vrlo strm nezgodan i što je najgore prilično siparan, noge su stalno napete i umorne.



Napokon smo u dolini kroz koju teče vrlo hladna riječica. Tu smo se malo oprali i napili te iste vode. Ladna je ko led ali baš nam je prijala. Svi smo se nabacivali sa Nidžinom bočicom i svak je popio barem litru vode koja kao da hrani. Fantastično!

   U domu smo nešto prije pola 6 popodne i sve to skupa je trajalo dakle oko 12 sati. Za sporije grupe ovakve ture se odrađuju u dvije etape, prva recimo do Kredarice pa spavanje, sutra uspon pa nazad u istom danu. Mi smo si baš zapapričili, al zato što je za nedjelju bio u planu Mangart, no kroz razgovor shvaćamo da ćemo se tamo prvenstveno susresti sa gomilom ljudi jer je pristup ferati još bliži autom pa je tamo garant još i veća gužva. Odlučujemo se za Bled s čijom ljepotom smo ostali iznenađeni.







 

Napravili smo đir oko jezera skupa sa odlaskom na tvrđavu pa opet dolje, vratili se do auta, ponovo platili parking za još 2 sata i onda ošli uz jezero pijuckati pivo i promatrati tu ljepotu.



Nakon nekog vremena više nisam izdržao pa sam se okupao. Mmm… Voda je fantastična! Bled je doista biser i treba ga posjetiti barem jednom u životu.

 

  Oko 13h krećemo za DJ i stižemo oko 17 i 30h.

 Krasno vrijeme, još krasniji izlet. Svaka čast na inicijativi, Leo, Sonjitsa, Pinta, Nidžo, bila mi je čast penjati se s vama… 

  Zbogom Triglave do sljedeći put!




   P.s. Pogledajte ove vesele dečke na slici!



Ovu sliku sam vidio tek pošto smo stigli u DJ. Ovakve fotke sam radio negdje u petom, šestom osnovne i drago mi ih je vidjeti kako se sa dvadeset i nekom ili hm trideset i nekom, još ovako zabavljaju i prave fotke u zraku. Obično sam gnjavio sestru da me uslika točno u skoku a to je njoj bilo bezveze i govorila bi kako ja uvijek nešto izmišljam...  Poslije s godinama mi nije bio problem nastaviti skakati, nego uopće naći nekoga ko bi me slikao dok skačem. Sad znam da nismo ovdje slučajno zajedno i da ima i drugih skakača, koji će baš kao i ja skakati i dalje i ostat vazda u oblacima. Ali ako to uključuje još penjanja po planinama, zašto ne dovraga!?! Neko će reći da ćemo garant jednom tresnit dolje, možda će se i veseliti tome, a ja im kažem da ćemo jednom svi tresnut, samo sa jednom bitnom razlikom, što neki nisu nikad ni pokušali skakati i biti gore bar na kratko ili dulje...

A ako već jednom i moramo tresnut, mi želimo tresnut sa stilom...                  

I s bocom piva u ruKi. Hihihihi!




                                                                        Triglavnici

 

Kiki

 

 

 

kiki @ 06:50 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 17, 2016



       Ach taj Dachstein! Dachstein, Dachstein! Moram priznat da su mi uši s njim izbušili prvo Toza pa Pinta a na kraju i Demon. Ne sad, netom prije izleta, nego još ranije nakon njihovih odlazaka.  E sad više neću biti zavidan na njihove priče jer sam ga vidio i doživio. Za ovaj izlet sam žrtvovao Crnu Goru i rafting za bratićevu momačku za koju sam saznao doduše kada je ovo sve bilo dogovoreno.  Sve zlo u tome bilo! 

    Zašto sam naslov posta naslovio penjanje na dah? Moja izmišljotina naravno i skovana je i radi asocijacije sa ronjenjem na dah i samim Dahštajnom, no ima tu i neke poveznice i sličnosti. Na klasičnom planinarenju uvijek možeš odustati i vratiti se istim putem do prvog doma na trasi za nazad, u penjanju na dulje feratske etape (zato i velim na dah iliti u istom dahu), za slučaj da ti se nešto dogodi na nekavoj trećini ili polovini puta ili da se premoriš, usereš od straha, nema baš tih opcija, zapravo bi nastala vrlo nezgodna situacija za cijelu grupu. Ostaješ ztarobljen u stijeni i malo ti tko može pomoći osim GSS-a i zato je na ovakove ture vrlo nezahvalno voditi ikoga tko sumnja u sebe i u koga se sumnja. A ako sve ispadne ok i da te doista neka gorska služba spašavanja mora spuštati dolje, o financijskim posljedicama po tvoj novčanik ne želim ni razgovarati. Nije to pajdo Hrvatska da te se džabe spašava. Vani te oderu ko Voloder.

Kiki, to je prezime.

Baš zato.

   Dakle subota u jutro oko devetke polazak iz Đakova. Iz Osijek su stigli Stipe i Hrvoje. Dobri dečki a još bolji GSS-ovci. Stipe se privatio volana  i nije ga ispušto cijeli put i nazad sve do Zagreba.

Kakva smijurija, kakva zajebancija cijelim putem, neviđeno. Dakle da nas nabrojim sve: Stipe, Hrvoje, Demon, Pinta, Sonjitza, Dragan, Toza, kum Mikac i ja. Za nas stare kljuke je ovo bio posebno bitan izlet jer ne planinari se često sa dijasporom. Toza nam je u Irskoj sad već preko dvije godine a s kumom Mikcem osobno nisam bio na planinarenju ili penjanju od nekog davnog izleta kod Mile Prpića.



 

                      Ovo je moment negdje iza Zagreba kad je kum izvadio ladni Urqell Pilsner . Mašala kume!

   Bilo je dosta tog puta do tog našeg odredišta u Ratstadtu i kampa u kojem smo prenoćili dvije noći. 

   Nedjelja u jutro, buđenje u 5h. Skoro pa sam se probudio u znoju. Sanjao sam nekakav gadan uspon i nekakvu stazu od Gaze po kojoj su netom prije mene prošli Pinta i Demon a ja sam ostao proučavajući taj zadnji dio staze koja se nakon toga cijela raspala. Užas!  Baš sam bio pod dojmom tog sna moram priznati.

 Nakon što smo stigli na odredišnu točku u 7 smo krenuli, ferataši na feratu, a kumovi na penjačinu.

 



Nakon nekog vremena se s njima i razilazimo. O detaljima njihovog uspona ne mogu puno pisati jer nisam bio s njima ali ono što znam je da su osvojili Hohe Dirndl 2818m



 

  Bili su desetak sati u stijeni i išli su alpinističkim umjesto penjačkim smjerom, što je bilo prilično nezgodno jer su razmaci među osiguranjima bili poprilično udaljeni a to zna biti vrlo čupavo ako dođe do pada penjača. Srećom do nikakvih padova nije došlo.



 

Svaka časti kumovi!

 

Bilo je spominjanja da ćemo se možda sresti gore negdje, no nismo ih sreli sve do 23h.

 



 

    Mi ferataši krećemo prvo u lagani silazak, a potom dolazimo do mjesta gdje na sebe stavljamo pojase i zamke. Naš cilj je Super-Ferrata Dachstein  koja se sastoji od tri neovisne ferata rute: Anna Klettersteig, Johann Klettersteig i Schulter Klettersteig koja iziskuje vrlo naporno i dugo penjanje od oko preko 1200 vertikalnih metara do samog vrha Hoher Dachstein na 2.995 m. 

 




 

Ana, prva od 3 ferate je duga oko 300 metara i završava na Mittersteinu, 2097m i ima maksimalnu ocjenu težine D po Austrijskim ocjenama (težina se kreće od A do F/G) Ovo F/G mi nije baš najasnije F ili G, ali tako pronađoh na stranicama.

 

 Uspon počinje

 




Vožd je stigao

Toza na jednom od rijetkih mjesta na usponu gdje se moglo odmoriti.

 



Stipe na vidikovcu

Cijeli uspon se uglavnom svodi na ukači, iskači, ukači, iskači dok stvarno ne otkačiš. Pogled ispred nas se svodi na sajlu, karabinjere, klinove, užad i stijenu. Surovo planirarsko-feratasko gladijatorstvo koje se sastoji od oko 1200 metara uspona i neprestanog držanja za sajlu i klinove. Da se morate uspeti samo po lotrama toliko dugo, bilo bi vam previše. Srećom u dobroj formi smo, pa je sve skupa išlo glatko. Svi imamo kacigu na glavi jer u svakom momentu netko od hrpe penjača iznad nas može nehotice pokrenuti sitniji ili krupniji kamen (zato dah...štaaajn, za one koji ne znaju, Stein znači kamen na Njemačkom) dolje prema nama i nenošenje kacige bi nam se moglo odbit o glavu. Na žalost tako je. Dlake bez obriza na našu spermu i orpemu u savkom mometnu (daj Kiki prestani pisati s greškama, skužili smo te) možemo bit pogođeni ali to je rizik na koji pristajemo. 



Pogled nama za leđima

   Teško je doista objasniti što ljude uopće tjera da se odluče na ovakav oblik planinarenja koji graniči sa mazohizmom. Najlakše bi nas bilo opisati kao poremećene, al taj dan kad smo se mi penjali ovdje je osim nas bila još hrpa poremećenih. Hm… Prepuštam to nekim drugima ali nalaziti se ovdje, to treba s nečim zaslužiti. Pa ludošću, a s čim drugim? Da li je cijena previsoka? Hm... Svi se nadamo da nije i da ju nikad nećemo platiti. Baš kao što svaki vozač auta misli da se nesreće događaju drugima i svaki pušač misli da neće baš ON dobit rak.




 



 

Sanduče koje su već ranije zapišali naši planinari.

 

 

 

U 12:08 Sonja i ja smo na sedlu, gdje završava Johan, druga etapa super Dachstein ferate. Dok čekamo ostale, krijepimo se pšeničnim i već si kontamo kako nam se neće dat ići gore nakon pive, al nagrada je morala uslijedit nakon boli.

 

 

 

    Evo nas svi osim Pinte i Mikca koji su tad ko zna gdje u stijeni. Tražili smo ih pogledom al ništa. Tip koji nas je sliko je uspio odsjeći pola glave Hrvoju (srećom ne sabljom) al ko zna za čega je to dobro. Majke mi, skoro nisam otišao na zadnju etapu, kao i obično iz uvijek istog razloga, dok se oda, penje, sve ok, čim se napravi malo veća pauza uz pivo, više mi se ništa ne da, no kad su  Toza i Demon rekli da su obojica bili vamo već dvaput i da se ni jednom nisu popeli na Hohen Dachstein, prelomilo se u nama. Svi smo se uputili na treću etapu ferate koja se zove Schulter Klettersteig i koja završava na vrhu Hoher Dachstein na 2995m,  




 

Hohen Dachstein 2995m

    Ovdje se i uspon i silazak odvija uglavnom na istom putu, tako da se neprestano morate pomjerati da bi propustili nekog ko se spušta odozgo ili nekog čiji je tempo brži pa te želi zaobići na putu za gore. To se sve odvija na vrlo uskom prostoru a svi naravno i trebaju a i žele ostati zakačeni pupčanom vrpcom za sajlu, mada se ponekad radi lakšeg prolaska tih penjača bude i otkačen za trenutak, što sve u svemu i nije tako strašno, strašno bi bilo samo da u tom momentu neko odozgo pokrene neki kamen ili da se sam otkači i padne na tog nezakačenog, onda mu nema spasoja.

 




 



Ulaz u treću feratu


 



Pogled lijevo

 

 

Pogled desno

 

 

 

    Pri silasku prema dolje postojao je dio gdje se moglo malo skratiti penjanje i nastaviti zadnju trećinu puta ledenjakom čiji su sastavni dio ledenjačke pukotine.

Kiki, kako sastavni dio nečega može biti rupa, rupa je ništavilo, ne čini ništa!?!  E pa kako sastavni i neizostavni dio sira sa rupama mogu bit rupe? Aha, in your face!  

   Da smo imali cepin i dereze, neki od nas bi možda i išli s tim putem jer je nešto kreći, no kad smo vidjeli kako ovi što silaze  hodaju ko po jajima, nismo više imali jaja ići s tim putem. (Pogotovo Sonjitza) Na povratku sam bio taman iza jednog Ruskog para iz Vladivostoka koji su u jednom momentu počeli panično vikati da su vidjeli tipa koji je netom upao u ledenjačku pukotinu. Tip je nešto ranije hodao baš ispred mene i doslovno sam vidio kad je skrenuo na taj ledenjački dio puta. Ti Rusi su govorili da nazovemo spasilačku službu i kako su točno vidjeli trenutak kad je upao, no nakon nekoliko trenutaka, vidjeli smo tipa kako izlazi iz pukotine. Tip nije imao ni pojas i zamku, ni kacigu, ni dereze, niti cepin, al nešto je da ga je*eš imao a to je sreća. Pukotina ispod Dachsteina mu je mogla postat grobnica. Pouka za sve nas i još jednom osvještenje kako čovjek ima svoje granice i kako samo mali korak dijeli lijepu avanturu od pogibeljne.

 

 

 



 

Po povratku se spuštamo drugom stranom po snijegu.




 

  Stižemo do žičare na kojoj su oni sa umornim nogama, Toza, Dragan i Hrvoje odlučili uložiti kviska od 22 ojra i spustiti se žičarom.

Kakvi snobovi! Puj! 

Zašto su snobovi ako imaju novaca?

Ma....

   Stipe, Demon, Sonja i ja smo skontali da je ovo jedina prilika da zaradimo 22 Eura za dva sata pa smo se odlučili za tu opciju.

 Po dolasku nas ostatak ekipe dočekuje sa prilično hladnim pivom što je bio melem za sve rane.

Nakon okrijepe, uslijedili su dugi sati čekanja Pinte i Mikca koji su se javili da su dobro, ali nikad ih dočekati ljudi moji. Neki su se toliko zabrinuli da su ošli i spavati, kao npr ja. Napokon su stigli oko 23h. Uslijedila je rasprava o lošoj komunikaciji, no kao što se Fata za*bala, tako su se oni zapenjali, mi smo se malo začekali al jedino je bitno da su se dečki ispovratili sa svim ćelavim i sijedim dlakama na glavi.   

   Krećemo u naš Tauern camp gdje nas nekoliko ostajemo budni sve do 1h na žalost svih ostalih kampera oko nas. Doduše nitko se nije žalio, bit će da smo bili brojčano nadmoćniji.

   Ponedjeljak, 15.08. Velika Gospa

   Nekima se išlo, nekima ne, na planiranu rutu za drugi dan, naposlijetku je dogovoreno da ćemo otići do tamo pa ćemo na licu mjesta odlučiti šta ćemo i hoćemo li ići. No po dolasku na odredište, preračunavamo da bi se u DJ, tj OS vratili oko 2-3 sata u noći i da to nema smisla i okrećemo auto pravac pivnica Medvedgrad gdje uskoro pristižu Brankica, Marko, Šimun, Janko i moj drugi dijasporni kum Keva. PoPili smo koju Fakinicu, stavili ponešto u kljun i pravac kuća.




 

 

    Bio je ovo jedan vrlo lijep i avanturističan izlet za pamćenje. U autu smo se smijali stalno i bez pauza. Nemoguće je uopće ispričati kako su fore fluidno curile, no od svih fora ostat će tek upamćeno da sam se ja na benzinskoj sjetio i našeg vozača Stipe i kupio mu six pack hladnog bezalkoholnog Union piva. Nema smisla da mi svi pijemo dok njemu sline cure.

Do sljedećeg puta! 

Fala sjajnoj ekipi na nezaboravnom druženju!

 

Božica!

 

 

 

kiki @ 16:06 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 7, 2016
Uf, ovi uvodi sa izvješća sa planinarskih izleta, ne znam više kako da ih počnem…

 Ajmo od osobnog događaja koji se zbio večer prije polaska a i te kako ima veze s planinarenjem.

      Nakon posla, otišao sam kupiti koju limenku pive u Kaufland, sljedeći put ću da tražim sponzorstvo jer ih falim na sva usta.  Nabasah tamo na limenke Holstena po 3,99kn i minus onih famoznih 50 lipa 3,49kn, dobra cijena s obzirom da večer prije u društvu nisam pitao jel za izlet treba pojas, šćapovi, zamke, klopke il kako se već zovu ta užesa, al sam pitao najbitnije: Kolko košta piva na domu, tj. u domu, nećemo na krovu valjda pit? Odgovor je bio 3,60. Cifra skoro bogati ko kod nas al kod njizi u ojrima. Uf ništa, vreća otpada a umjesto nje upadaju limenke al polaaako da se ne uzbućkaju.  Krećem kući a na raskrižju kod parka, prolazi frend na bicu i zove me na pivu. Rođo ko da si mene pito. Pa je, pitao te je. O svašta!?!  Jest da mi ništa nije spremljeno al bar je piva kupljena.

    Pričam frendu kroz razgovor kako sam se zaletio kad sam reko Juri da ću vozit sa svojim Polom u Sloveniju al da sam se u petak probudio u 4 u jutro kontajući kako će to i oće li uopće  moj Polo to izdurat. Znam da nije korektno da mu ne vjerujem (ne Juri već mom autiću) ali u kišnu glistu (mene) uvukao se crv sumnje i počeo vrrrtit. Veli mi Zdravko, pa uzmi moj auto, karavan je, imaš mjesta, manje troši … Majko mila, ne znam jesam li bio sretan što mi je ponudio svoj auto il sam se počeo još više brinuti što ću s tuđim autom na dalek put!?! Čovjek mi ladno ponudio svoj auto veleći da mu ionako stoji prid kućom. Lele! Za pol sata i nakon još jedne pive, evo nas prid njegovom kućom i objašnjava mi di je šta u autu i dade mi neku karticu. To ni ključa nema blog te mazo!?! A ja ga tio pitat rezervni za ne daj blože!?! Pa ta kartica garant vrijedi više nego moj cijeli Polo. Svašta on meni objasni pa između ostalog i tempomat. Ma reko nemoj bolan više objašnjavat, neću br'te upamtit ni di je rikverc. Al osto negdje u glavi taj tempomat. Uf, kako je dobar osjećaj voziti s upaljenim tempomatom, osjećao sam se kao da igram Play Station sa onim volanom na stolu. Istina nekad sam dodao gas a htio sam pojačat radio i obratno, al skonto sam ja to nekako, ipak sam ja igrao Gran Turismo.

   Ajmo na put. Okupili se u 5 i koji min. Moj auto naravno kasni al imam opravdanje, Marija je samnomu autu i zapravo nitko ni ne očekuje da ću doći na vrijeme. Vozači su taman gledali karte, ma neka su. Bar ćemo znat di idemo. Ja ću se prikrpeljit i briga me, pa ne moram ja sve? Koje sve Kiki pa ti nikad ništa!?! Nikad ništa ne gledam. Di idemo, ne pogledam kartu, di je to, kakvi vrhovi. Volim ić na planinarenje ko kufer, bez brige i pameti. Dobro Kiki ti ionako nemaš pameti a ako nemaš pameti, nemaš ni brige, tako da… A koji će mi to uopće? Ovako opušteno uživam, po prvi put vidjevši poglede koji mi nadolaze, ne brine me oće li bit teško, lahko, svakako ću ići i bit će kako bude.

 



 I evo nas, putujemo. 

 



I evo nas stigli i samo što nismo krenuli


 

 

 

Oko pola 11 smo kod Aljaževog doma na 1015m. Parkirali, preobukli se i oko 11 smo krenuli. Razvukli smo se u koloni a vodiči su nas vjerno čuvali ko ovčari ovce.



 

 

 

Klin sa karabinjerom

 

    Fala bogu pa i ovaj put nas od sunca nekih četvrtinu puta štiti šuma koja nam pruža hlad. Ugodno je… kao i uvijek. Vjetrić puše i hladi nas. Nije prevruće... Šalimo se, vatamo za svaku riječ, na svaku dvosmislenost evo još neke nove smislenosti i sve tako do besmislenosti… Opušteni ko djeca na ekskurziji, pobjegli u planinu od svih nedaća i vreve gradskog i života (koje vreve Kiki pa živimo u Đakovu!?!) i ikakvih vijesti i ništa nam neće ovi dan pokvarit. Ni generali ni svjetski vladari…

 

 



Slike nasmijanih lica govore više od  teksta… 



 

 

I odamo ti mi tako i odamo, kad ono gamsovi bog ti jadan ne bio!

 



 

 

             Ovo je pretpostavljam gamsica, jede neki ljekoviti korov. Eto nek i ona ima neku ulogu.

 

Kad malo dalje s desne strane stado nadgleda alfa mužjak.



 

Ako ne znate šta je alfa mužjak pogledajte Ivu Josipovića, e on vam nema veze s tim, on je beta. Mogu vam reć da me je bilo malo i strah, okrenuo sam guzicu na drugu stranu i uzbrdo se neko vrijeme penjao na Krisztinin način. Je*i ti to.

    Najbrža skupina koju je Zijo povukao za sobom je već prije Pogačnikova doma skrenula za Bovški Gamsovec 2392m, a u njoj su bili Zijo, Nikolina, Leo i moje veličanstvo. Dopi*dilo mi pisat malenKost a ionako svi znaju da sam hvalisavec. Zijinim ritmom smo se popeli za 22 minute a službeno je oko 40min. Čoeče!!!  Malo sajli, klinova, procjepa, fulanja i eto nas gorika na Gamsovcu. Pogled puca na Triglav 2864m, najviši vrh bivše nam Juge. Nije se nama išlo nigdje al Zijo je sugerirao da se riješimo, jer kad jednom sjednemo na pivu, ko će nas više dić!?! Slažemo se Zijo, ti si nepogrešiv, samo da te je pratit.



 

Naslov slike: Evo nas na Bovškom Gamsovecu 2392m ili Leo, drži me za... voki toki

Dok smo se mi spustili sa Gamsovca, dio ekipe je već bio kod doma a dio je polako pristizao. Uspon na Pogačnikov dom smo dakle odradili svak u svom ritmu i u različitim grupicama.



 



 



 

 

 

 

 

 

 

 

Na domu kad smo se već svi skupili, opuštanje. Vade se domaći proizvodi, rakije, pive, orasovci, naručuju kafe, ma ko u kafani. Neki su čak donijeli i staklenke sa maščobom. Neki? Žozi je nosio.  Jelo se, zezalo, pilo a oko 22 smo manje-više već svi bili u krevetu od 11, 76 ojra.

 

Pare se broje

Darko je iskusno odradio skupljanje para za dom. Sreća da ima samo mušku djecu, ne bi volio bit u koži onog ko bi od njega morao mladu kupovat.

 



Zalazak sunca gledano od doma

 

Zadnji smo u krčmi ostali Marija, još netko i ja. I budući da sam puno noći proveo zatvarajući lokale, bogami činilo se kao pravo konobarsko pravljenje fajrunta. Samo je još falilo ono da smanji muziku i pogasi pola svjetala. Štaš, popij to pola pive što je ostalo (cca 15kn) i pravac u posteljinu od 3 eura. Prava je fora ispala sa tim spavanjem. Posteljina je kao skupa, iznosi 3 eura, ko mi ćemo nosit svoju posteljinu ili vreću, ma nosit ću klinac, pa 3 ojra smo plaćali jedno pivo na Risnjaku, ko je tu lud?

 

  Na odlasku sam još jednom otišao van prnit i sretnem Hrvoja. Veli on meni malo je izašao prošetat da može bolje zaspat. Ma kontam te reko, tako i ja napravim kad se ne umorim pa mi se ne spava. Kad se samo sjetim kako si ko leptirić s tim ruksačićem punim kuvanih jaja i konzervi dolepršao do gore, dođe mi da pljunem na moja bespotrebna trčanja svaki dan. Al ne, trudit ću se ja i dalje.

 




     Svanuo je i taj drugi dan izleta. Oto je u maniri pravog vodiča što i je, poveo Hrvoja, Macu i Nikolinu i sebe u dolinu Vrata. Maca je odmah rekla da je Pogačnikov dom njen plafon, Hrvoje se još malo otimao al je popustio i odlepršao dolje. Zijo, Jura, Demon, Leo i ja smo krenuli na Razor u 7:20 a u 7:25 su Kriszta, Darko, Ivana, Ana, Marija, Žozi, Marija i Fabris krenuli na Planju.



 

 

 

Naša Razorna ekipa je krenula i nešto ranije od dogovora što je i dobro jer smo dulje bili u hladu.



Hešteg prije samog vrha

Najteži detalj uspona na Razor, vertikala od nekih petnaestak metara

 



Razor 2601m

S desna na lijevo: Demon, Leo, Zijo, Jura i ja u triatlon majici

Na vrh Razor smo stigli za sat i 12 min, službeno je 2h. Koji smo mi trkači. Budući da smo uspon obavili tako brzo, Zijo je odma sugerirao da bi mogli i na Planju. Mislim si u sebi a daj nemoj me je*at majke ti!?! Al u biti kad sam se sjetio kolko piva košta u domu, bolje nam je da se ne ispovraćamo u dom tako brzo i tako i bi. Zijo je otrčao na Planju praktički snimit odozgo i ovaj uspon. I nađosmo se na kraju svi gore na vrhu a neki su dobili i po guzi za preko dvije tisuće.

 



 

 Potom silazimo dolje na Pogačnikov dom gdje slijedi opuštanje prije polaska dolje. Pri silasku smo dobrano pokisli do gole kože i bivali izlupani ledom a neki bogme i kamenjem koje je pokrenula kiša koja se slijevala po stijenama. No sve je prošlo ok i živi i zdravi smo se vratili kućama.

 

 

Što smo naučili!

Da Zijo nikoga ne stavlja u prvu grupu, već ljudi sami sebe stavljaju prateći ga ili ne. 

    Zijo kao ne vodič ali kao organizator i vođa onih koji mogu pratiti njegov ritam i ikona onog kojeg mrzimo.  Mrzimo jer ne možemo pratit njegov ritam. On možda nije zaštitnik i pratitelj onih koji hodaju na začelju, ali je podsjetnik na njihovu formu. Jer moramo si priznati jednu istinu, možda je nas planinare glupo uspoređivati sa sportašima jer se ne natječemo ali činjenica je da je za jedno prosječno planinarenje potrebna iznadprosječna kondicija a postoji li ikakva kondicija koja dolazi iz vedra neba ha? Hm… sumnjam. Teško bi bilo očekivati da će bilo kome od nas biti lakše penjati se na planinarenju ako u periodu prije samog izleta, dakle u cijelom tom međuvremenu, koje budimo realni, nekad traje i mjesecima, nemamo nikakvu aktivnost. Budimo realni, pa ne možemo to vrijeme provoditi baš stalno sa daljinskim u rukama i onda hop, ja bi sad planinario i bogati ako je moguće, Zijo stavi me u prvu grupu, platit ću ti pivo. Svi bi mi htjeli kupit tigra, al ne ide to tako. Neke stvari jednostavno ne idu bez truda. Ali mislim da ćete prije dobiti dobitak na lotu i kupit tigra nego da se dogodi da ćete neku tešku planinarsku turu ispenjati onako, jednostavno, lagano a da prije toga niste tjednima niti u najmanju ruku barem hodali tjedno nekoliko puta po pešest kilometara. Najbolje bi bilo da nas Zijo sve ponese gore, al je*i ga, Zijo na žalost nije tobolčar . A nije, stvarno? JOK! E sranje a mogo nam je svakom ponit i koju pivu… ladnu.      

 

    Ziju možemo mrziti ili voliti ali Zijo je organizator koji potrudi proučiti sve bitne informacije o nekom izletu, podijeli ih sa vodičima i isplanira put. Uz njega je vodičima lakše ili teže ponekad, al preuzme breme, bude iskren i kaže kad nekome negdje nije mjesto u smislu kondicije ili strahova od visine i sl. Brutalan ali iskren. Sve ostalo, di, kako ćemo i da li ćemo mi ići na taj izlet je na nama samim. Malo ću ovaj put i ja preuzeti dio one iskrenosti koja ponekad fali i koju nam je neugodno izreći. Dragi moji planinari, svaki vaš izlet je pokazatelj vašeg realnog stanja i vaše kondicije a za planinarenje ju trebamo. To je ono čim se dičimo, kako smo mi to sve ishodali, kako smo mi posebni, drukčiji, jači, izdržljivi. E pa jesmo li?

  Završila propovjed.

   Dan poslije izleta, u jutro na kavi sam išao sa Zdravkom razmijeniti auto. Sjedam u svoj Polo, tražim rikverc pet minuta, ne znam di je!?!  A ona šema na mjenjaču se izlizala. Nekako našao, krećem, tražim tempomat... Nema... Pas mi istriči pred auto, oću svirnut, ispadne mi dugme od  sirene i padne mi na jaja. Surova realnosti vraćam se tebi.

    Hvala još jednom Ziji, vodičima: Otu, Darku, Leu, Demonu i Juri i svima koji su bili na izletu. Imam osjećaj da bi bez vas ovaj izlet bio garant malo drukčiji. Hvala vozačima... Ahahaha! Sad odjednom i vozačima zahvaljuješ jer si prvi put vodio, pa ovi je smiješno, koji si ti lik Kiki. Eee, ne znate vi kako je izdržati cijeli put bez piva, muka Isusova. 




    Al stvarno završna riječ:

   Činjenica je da nam je društvo nikad aktivnije i da se u najmasovnijem broju do sad na planinarenje ide svaki drugi vikend. Jest, istina je i fala bogu da je tako. Šarolikosti izleta već po afinitetima ima za svakoga. Evo jedne prigodne slike za kraj a pokazuje snagu PD Đakova:

 



Najjači smo!




 

Božica!

kiki @ 13:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 31, 2016
Četvrtak 26.05.2016.

    Kad se negdje ide a da nije u pitanju posao i naravno zarada bez koje se živjeti ne može, ljudi koji ne shvaćaju planinarenje ili ovakav sličan smisao provođenja slobodnog vremena, znaju reći kako idemo negdje samo kako bi nam guzica vidila puta. E pa moja guzica da izvinete nije htjela vidjet puta al sam ju svejedno poveo unatoč njezinom protivljenju. Znam da se bunila zbog nečeg što se zove nešto slično kao: androidi, asteroidi ili hemeroidi, ma doslovno me boli dupe koja je to riječ. Sad smo tu, krećemo i nema nazad.

    U 5h u jutro, dogovor je bio naći se na benzinskoj pumpi na izlasku iz Đakova. Uz koji minut zakašnjenja, tako je i bilo. 

    Naravno, od 3 auta, ja sam baš u onom koji dodaje gas kako ga je volja a dan prije je bio ispravan. Znao sam da smo trebali krenuti još juče.

   U tom autu su još osim mene: Pero, naš vozač a ne policajac kako ga neki odmila zovu, tu je njegova supruga Krizstina i Marija. U ostala dva Bruno, Ivana, Adriana, Lidija, Stanko, Branka, Hrvoje i naš vodič i vođa puta Darko Platužić.

   Pero se je dosjetio da njegov prijatelj koji živi 100 metara od pumpe često radi po cijelu noć i odluči odvesti auto na ranojutarnji blitz pregled kod njega, ne bi li spasio stvar. 



   Majstor je bacio oko, prste, ključeve ali i grah koji nam izgleda nije baš pao kako treba pa je naš Kangoo je nastavio sa dodavanjem gasa po svom i tako je to trajalo sve do Rankovića gdje nas je dočekao Ivo Bavrka. Naš član, prijatelj i glavni vodič za ova 4 dana dok se nalazimo u planinama oko Novog Travnika.

   Okrijepili smo se kod njega kavom, rakijom, pivom i sokom,( ja nisam samo ovo zadnje pio), nakon okrijepe, spremamo male ruksake i krećemo na naš prvi izlet, uspon na Kalin 1530m. Na usponu nam se pridružuje i Ivin rođak, Mato Bavrka i pet pasa koji su očito pomislili evo Slavonaca, sigurno su im puni džepovi slanine i čvaraka, no nisu baš omastili brke.




    Put ispočetka vodi prvi vodi kroz pašnjake



 

Grupa veselo napreduje



Kasnije se ulazi u šumu koja nas čuva od sunca



Vjerna pseta nas prate



   Nailazimo na izvor, gdje smo obnovili naše zalihe vode i napili se hladne izvorske vode.



 








Oko 13 i 15 smo na vrhu i pošto su neki prvi put premašili svoju prvu hiljedarku, dobivaju po guzi od našeg  Ive.





Čika Iveško, molim te nemoj me više!

 



 

    Dok smo uživali u prekrasnim pogledima na okolne planine, Stanko je hranio naše rahitične saputnike a nedugo potom nam se na vrhu pridružuju i četiri biciklista iz biciklističkog kluba Vitez, koji su na vrh iznijeli svoje bicikle, kad već ovi nisu mogli njih. Njih nismo morali hraniti.

  Pravimo prvu grupnu milenijsku fotografiju na ovom izletu.



    Pred polazak s vrha, Marija primjećuje da joj nedostaju cvike. Kako je mogla bez načala vidjeti da joj fale naočari!?! Nastaje petnaestominutna potraga za njenim kombiniranim đozlucima dok nismo odustali i krenuli dolje. Nešto niže na putu, Mato na kamenu pronalazi Marijine brile za koje nije odgonetnuto jesu ih pronašli biciklisti i stavili na kamen uz stazu ili ih je sama Marija zaboravila kad je slikala smajlija koji je izrazio želju slikati se kraj mene ili sam ih ja pronašao i ostavio tamo da bi napravio malu sprdnju. Istinu nikad nećemo saznati, no bitno je da su pronađene. Inače zanimljivo je kako je Marija komentirala da joj nije zbog 5oo kuna nego što ih mora opet kupit. Da Mare, razumjeli smo i mi slično razmišljamo.



 Dalje prolazimo kroz bukovu šumu gdje sam se prvi put dobro ismijao na izletu. Naš Iveško je razgovarao na telefon, pa kad je završio razgovor, okrenuo se prema nama iza, jer mu je bilo nezgodno da se okrene prema ovima naprijed i reče: "Pozdravio vas je Ilija!" Neki su pomaknuli brke, neki su razmišljali, slegnuli ramenima a neko je reko fala, a Mato će: "Još da znamo koji Ilija." Joj krepo sam od smija. Iveško je objasnio o kome je riječ i ispostavilo se da se Darko, koji je jedini od nas prisutnih upoznao Iliju prije 8 godina u prvi mah nije mogao sjetiti o kome je riječ. Svi smo se dobrano nasmijali a Ivo je gorko zaplakao. Šalim se i Ivo se nasmijao.

    U povratku oko 15:30, jedan dio ekipe odlazi na sedmominutni uspon na vrh neobičnog imena Kik, sa kojeg se pruža pogled na Ravno Rostovo, vikendice, motel i cestu koja vodi iz N. Travnika za Bugojno.



                      Evo i mene neko usliko kraj istonadimenskog drveta.

Nije baš da mi se nešto išlo na taj Kik, al moro sam zbog istoimenog vrha a i zbog nove Milenijske fotografije.



 



Putem smo vidjeli kako se dvije zmije ljube

   Nakon uspona, vraćamo se do našeg Doma gdje ćemo prespavati ova 3 dana, ne u cjelosti, nego preko noći želim reći.    Tamo nas čekaju domar Mirko, Mikac i Drago s kojima se družimo, testiramo utjecaj Bosanske rakije i piva u kombinaciji. Opaka kombinacija moram priznat i prilično rani odlazak na počinak većine nas. Rano ustajanje i uspon na Kalin u kombinaciji sa suncem je učinilo svoje.

Mikac nam je objasnio neke stvari

 

Petak 27.05.2016.

  Uspon na Vlašić, Paljenik

    Oko 11h ostavljamo auta kod doma Paklarske stijene na 1509m



Krećemo putem sira prema planinarskom domu Devećani na 1763m. Samo se nadam da se putem nećemo usirit.



 



Pogled sa puta ka gore na Paklarevo i Turbe



Putem nailazimo na puno lijepog planinskog cvijeća,



Kao naprimjer ovaj Encian

stada ovaca te na zavidnu zajednicu vrijednih razgrađivača truleži ili u narodu ne znam zašto, pogrdno nazvanih balegari, (Baljezgari-Stalno nešto baljezgaju. He he he!)

 



    Po uzoru na Stanka koji je juče otkidao od svojih usta da bi nahranio naše četveronožne i rahitične prijatelje na Kalinu, ja sam također otkidao od svoje guzice i osigurao im nekoliko besplatnih obroka. Kažu da ne treba bit škrt, doduše ja jednostavno nisam imao izbora nego bit rasipan i makar ovaj put plemenit.

 

  Jedan od najbitijih podataka Iz Ivinog dnevnika ako ne i najbitniji.



 

   Oko 12 smo na planinarskom domu Devećani na 1763m gdje smo se malo okrijepili ili za promjenu obavljali nuždu. U tom momentu se gore s nama nalazilo i tridesetak članova HPD Vihor iz Zagreba. Budući da je Ivo primjetio da sam bio baš snužden, počastio me je likerom od borovnice, uz par onih nekih stiropora koje je ponijela Adriana, počeo sam se i osjećati bolje i kako to obično biva, čim ti je bolje, zaboraviš na svoje prijatelje balegare pa ih prestaneš hraniti. Mi ljudi smo ono baš… ma…

Oko 13h krećemo iz doma Devećani. Obnavljamo zalihe vode na koritu i stižimo na vidikovac sa kojeg se pruža pogled na Turbe, Travnik i Lašvansku dolinu.

 



 

 

Nastavljamo dalje uz sunčano vrijeme i lagani vjetrić koji prikriva gorenje naše kože. Suncem opaljeni u 14:45 stižemo na vrh Paljenik ili Opaljenik kako ga neki zovu a nalazi se na 1933m ili 1943m, podaci o visini su oprečni pa bi se sam vrh mogao nazvati i Oprečnik. Uz fotografiranje i okrijepu i novo milenijsko fotografiranje.



Odmor traje sve do 15:30 kad se spuštamo dolje preko Vladinog ranča, gdje nas ovčar zove na sir i pivo. Bilo nas je puno pa nismo htjeli opustošiti potencijalnog domaćina.

 



A sada obratite pozornost na ovu sliku iznad. Zaključili bi pretpostavljam da se jedna grupa planinara spušta dolje a jedna planinarka ide gore. Da i ja bi to zaključio da nisam bio tamo i gledao to.



   Na ovoj slici strelicom je zorno prikazan smjer kretanja svih planinara na ovoj slici, a ova planinarka koja na oko ide prema gore, se također kreće prema dolje. Riječ je naime o revolucionarnom otkriću  naše Mađarice Krisztine, do sada neviđenom u planinarskom svijetu. Naime ona je u svojim novim nerazgaženim gojzericama dobila žuljeve na prednjem dijelu stopala, tj. prstiju i onda da bi prilikom silaska spriječila daljnje nabijanje istih bolnih mjesta, jednostavno se zapitala: ¨ Pa zašto prema dolje ne bih išla unazad?" I tako je i napravila. Planinarsko društvo Đakovo će tražiti od UNESCO-a da kao dio svjetske kulturne i planinarske baštine, zaštiti ovaj hod unazad kao tradicionalni HRVATSKI hod unazad u slučaju žuljeva a i općenito smo kroz povijest kao narod, mi Hrvati naučili ići unazad. Hod se obavlja u tradicionalnoj planinarskoj opremi punoj simbolike, a glava hodača je okrenuta lagano unazad. Retrovizori na kapi nisu dozvoljeni. Krizstina se malo bunila da je običaj zapravo po tradiciji Mađarski a ne Hrvatski, na što smo mi ostali rekli pa što ga onda niste prvi registrirali? Mi smo se prvi sjetili i sad je gotovo.

  Oko 17h smo na polazišnoj točki kod Paklarevskih stijena i krećemo nazad prema našem domu. Putem, nailazimo na spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima 1992g, gdje smo se pomolili i zapalili svijeće.



   U novom Travniku svraćamo do dućana i ponovo do Ivine kuće koja se nalazi na putu za dom. Blaža, Ivina supruga nas poslužuje pićem i kavom a za to vrijeme Darko komunicira sa Ekipom koja na žalost nije mogla ići s nama u četvrtak nego će nam se pridružiti sutra pa je potrebno dogovoriti detalje.

  Oko 20:30 smo u domu. Slijedi večera i opuštanje a nakon toga, kratki noćni uspon do kapelice Sv. Bernarda koju su sazidale vrijedne ruke nekih članova PD Kuk Novi Travnik

Subota 28.05.2016.

                                        Uspon na Vranicu, Krstac i Nadkrstac

 

   Ustajanje u 5:30h. Dok se neki tek polako ustaju iz kreveta ko prebite mačke, neki pripremaju prvu kavu, Stanko je već duboko u yozi.

  6:45h polazak prema caffe baru Milano gdje nas čekaju Božo, Davor, Niko, Mihaela, NeMirna i Mia. Stigli su i naši članovi: Ana, Marija,Žozi, Maca i Jura. Tako da se izlet pretvara iz djelimično obranog  u punomasni. Pritom mislim na broj članova PD Đakova koji su se sad našli na planinarenju a ne na tebe Maco. Joooj nc,nc,nc!

    Preslagujemo se po autima od Davora, Nike i Bože da nas ima manje po autu jer je put doista loš.



 U 7:30h polazak iz N. Travnika šumskim putem iznad košarišta, putem koji je dosta izrovan i taj put uzima danak u obliku amortizeru Lidijinih kola, koja ostavljamo u Sebešiću i ponovo se raspoređujemo po autima. Božo Skopljaković, vođa današnjeg uspona i lokalni dečki se čude, pa vele da oni ovdje svi voze bez amortizera!?!

   Slijedi priprema ruksaka, kratki dogovor i kreće se put Zlatan potoka, na kojem se opijamo pitkom vodom i punimo zalihe.



    Nakon laganog uspona kroz šumu,



izbijamo do vikendica, gdje pravimo malu pauzu, samo dok se kolona skupi. U 10h ustanak pa nastavak preko Travničkih vrata. Oko 10:45h pogled sa vidikovca na Prokrško jezero i stotine vikendica.



 



Malo približeno



Kreće se dalje... Nedugo potom, na Davorevu poluzezanciju, da udarimo prečicom, nas nekoliko to prihvaća kroz poluozbiljnost i tako da smo se uputili gore strmo kroz klanac: Davor, Ivana, Adrijana Bruno, Stanko i moja malenkost.



Uf, baš mi je ovo trebalo da malo začinim izlet sa mrvom adrenalina.

  Malo se frizura popravlja

    Uspinjajući se ovakvim strminama, naporno je ali vrlo se brzo postiže visina

 



tako da smo mi izbili gore na sedlo u 10:45 i nakon toga krenuli na Krstac da pričekamo ekipu. Gore smo bili nešto prije 11h. Iako se ne nalazimo na domu Devećani, iskoristio sam priliku dok nema Ive da ih ja malo izdevetam po dupetu, jer kako ono kažu: "Besposlen pop i jariće krsti." Sa ovog krštenja ću vam samo pokazat sliku sa playboy guzom. 



Ovako mi se lipo u životu još niko nije natrćio. Mašala Bruno!

 Dok čekamo ekipu, opalili smo par slika.

 





 



  Oko 11:20 smo vidjeli našu veću skupinu kako su taman izmilili iz klekovine okolnim putem.

 

U 12 i nešto su svi izašli na Krstac osim Lidije koja je nastavila drito na Nadkrstac.





 



Mirna i Lidija

Oko 12:30 svi krećemo na vrh Vranice i stižemo tamo u 13:30h. Sa vrha, 2112m pucaju prekrasni pogledi na sve strane. U daljini vide se Prenj, Vran, Čvrsnica, Kamešnica, Cincar, Vlašić, Bjelašnica… Kažu da se za lijepa vremena vide čak i zgrade u Sarajevu.  

    Na vrhu rijetko viđena proslava. Naša najmlađa članica Ana Išasegi će proslavit svoj šesti rođendan baš na vrhu Vranice.



Svi joj od srca čestitamo i slavimo, a zatim uživamo, što u torti što u vrhunskim orahovcu. Zatim je uslijedilo neizostavno krštenje mladih planinara koji su sad već u kratkom vremenu prešli sa 1000 na 2000m pa opet moraju u Devećane, tj. bit izdevetani.



Neizostavna slika s vrha.

Ubrzo potom na vrh stiže i pedesetak planinara iz Sarajeva, uglavnom članova ženske organizacije za edukaciju „Nahla“ i udruga "Prijatelj prirode" Sarajevo. Skupa s njima pravimo još jednu milenijsku fotografiju i u 14:30h lagano se spuštamo put  Sebešića,



tj. mjesta gdje smo ostavili naša auta i amortizer, no ovaj put drugim putem ispod Bijele Gromile pa kroz klekovinu.



Pogled desno kroz klekovinu

Sve to skupa čini sad zapravo kružnu turu koja nas vraća ponovo do onih vikendica gdje smo se odmarali i Zlatan potoka.



 Kao što se vidi na slici, naša grupa normalno nastavlja sa spuštanjem

  



 Ovdje smo se sjajno uklopili

 

   Žozi nas još jednom časti za rođendan svoje Anči sa pićem u domu.

    Po povratku na kratko stajemo kod Ive i odlazimo opet do našeg doma „Velika Ravan“ na 830m, gdje nas čekaju vrijedne domaćice i domaćini. Pripremili su nam meso s roštilja, domaće pite i kolače. 



Došao je i predsjednik PD Kuk i uslijedilo je razmjenjivanje darova i koja riječ o ovom izletu i suradnji ova dva društva.

 

 



Doveli su i Cimbu, koji nas je zabavljao sa gitarom do dugo, ne u noć, nego do u jutro.

    Cimbo, svaka ti čast! Vidio sam u životu puno ljudi koji sviraju gitaru na sličnim druženjima ali ovakvog zabavljača i gitaristu NIKAD! Gotovo bez prestanka je svirao od  21 navečer pa do negdje do oko 3 u jutro.

 



  Pomagao mu je i predsjednik PD Kuk na Harmonici i frulaš koji je skupa sa Adrianom svirao čak i na nos, pa su se onda mijenjali, malo on na nos, pa malo ona sa ustima, nikom nije smetalo.



   Najuporniji su ostali do 5h.

Nedjelja, 29.05.2016.                      Dan polaska kući

Lagano se piju kave i spremamo se za polazak i zapravo ne vjerujemo da je tako brzo prošla ova bajka od druženja u planini.

   Nas nekoliko koji to nismo učinili u petak, se prije odlaska uputilo vidjeti kapelicu Sv. Bernarda i naravno da nismo pogriješili. 






S puta na kapelicu



    Kapelica je doista lijepa u svojoj jednostavnosti načina gradnje a pogled sa vidikovca na kojem se nalazi je prekrasan. Naš Iveško nam je ukratko objasnio povijest izgradnje i sve prepreke koje su im stajale na putu, no to je sad sve iza njih. Kapelica je tu i neka je i nek nas sve bez obzira na vjeru i naciju, čuva Sv Bernard, zaštitnik planinara i ljubitelja prirode.



Jedna zajednička fotka ispred kapelice 

 

   I za kraj, pred odlazak nekih, pravimo zadnju zajedničku sliku sa ovog izleta za povijest. Sve skupa je bilo doista sjajno posloženo. Dva lakša uspona za prva dva dana pa onda šećer na kraju Vranica, koja se iz mog osobnog iskustva planinarenja po Bosni, sa sigurnošću može smjestiti u sam vrh najljepših BiH planina. Nemam riječi kojima bi se zahvalio našim domaćinima na čelu sa Ivom koji se samo jednog dana prije desetak godina pojavio u četvrtak u prostorijama PD Đakova, a sve ostalo je povijest ali i budućnost suradnje ova dva planinarska društva.

    Iskreno se nadamo, da ćemo barem jednom u budućnosti imati priliku uzvratiti vam za vašu dobrotu i gostoprimstvo koje ste nam po već drugi put pružili, te da ćemo i mi vas vidjeti u većem broju kod nas u Đakovu u našem planinarskom domu na Boroviku, na našim stazama, gdje se također ima ponešto lijepo za ishodati i vidjeti a najbitnije od svega, podružiti u dobrom društvu. 

 



 

Velika hvala svima! I hvala ti naš dragi Ivo!




kiki @ 12:43 |Komentiraj | Komentari: 0
Brojač posjeta
147864
Users online
Sat
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Anketa
Šta bi ste radije bili?


Index.hr
Nema zapisa.